Kada nasilje među djecom prijeđe granicu – možemo li prepoznati znakove na vrijeme?

Događaj koji se 11. rujna 2026. dogodio u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi, poznatoj kao „Končar“, ponovno je otvorio teško pitanje nasilja među djecom i adolescentima.

Prema informacijama objavljenima u medijima, učenik prvog razreda srednje škole nožem je teško ozlijedio drugog učenika, dok je ozlijeđena i djelatnica škole koja je pokušala intervenirati. Događaj je izazvao strah među učenicima i roditeljima, ali i mnogo pitanja: kako kod djeteta dolazi do tako ozbiljnog nasilnog ponašanja i možemo li neke znakove prepoznati ranije?

Jedan nasilni incident ne znači nužno poremećaj ponašanja

Nakon ovakvih događaja razumljivo je tražiti objašnjenje. Ipak, iznimno je važno ne postavljati dijagnoze na temelju medijskih izvještaja.

Agresivno ponašanje može se pojaviti u različitim okolnostima i biti povezano s brojnim čimbenicima. Jedan izolirani incident, pa čak i vrlo ozbiljan, sam po sebi nije dovoljan za postavljanje dijagnoze poremećaja ponašanja.

U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji poremećaj ponašanja podrazumijeva ponavljajući i trajniji obrazac agresivnog, disocijalnog ili izrazito prkosnog ponašanja kojim se krše prava drugih ljudi ili društvene norme primjerene dobi. Među mogućim manifestacijama mogu biti učestalo zastrašivanje drugih, iniciranje fizičkih sukoba, ozbiljne tučnjave, uporaba predmeta ili oružja kojim se može ozlijediti druga osoba, okrutnost, krađe ili ozbiljno i ponavljano kršenje pravila.

Nasilje rijetko ima samo jedan uzrok

Kod djece i adolescenata ozbiljno agresivno ponašanje najčešće ne možemo objasniti jednom osobinom, jednim događajem ili jednim „krivcem“.

Razvoj problema ponašanja promatra se kao rezultat međudjelovanja brojnih čimbenika – individualnih, razvojnih, obiteljskih, psiholoških i socijalnih. Među njima mogu biti impulzivnost i teškoće emocionalne regulacije, traumatska iskustva, obiteljske okolnosti, školski neuspjeh, problemi u odnosima s vršnjacima, izloženost nasilju, ali i pridružene psihičke smetnje.

Posebno je važno znati da se uz probleme ponašanja mogu pojavljivati i ADHD, depresivne ili anksiozne smetnje te zlouporaba psihoaktivnih sredstava.

Zato pitanje nakon ozbiljnog incidenta ne bi trebalo biti samo „Kako ga kazniti?“, nego i „Što se s ovim djetetom događalo prije nego što je došlo do ove točke?“

Koje promjene odrasli ne bi trebali ignorirati?

Nije svaka svađa, neposluh ili adolescentni bunt znak ozbiljnog poremećaja. Međutim, pažnju zaslužuje ponašanje koje se ponavlja, pojačava ili počinje ozbiljno narušavati funkcioniranje djeteta.

Posebno treba reagirati kada se pojavljuju ponavljane prijetnje i zastrašivanje drugih, sve intenzivniji fizički sukobi, izražena impulzivnost i nekontrolirani izljevi bijesa, namjerno ozljeđivanje drugih, ozbiljno kršenje pravila, zlouporaba alkohola ili droga, naglo pogoršanje školskog funkcioniranja ili izrazite promjene u odnosima s vršnjacima.

Jednako je važno primijetiti i ono što je manje vidljivo: povlačenje, depresivnost, anksioznost, osjećaj odbačenosti, dugotrajnu ljutnju, teškoće regulacije emocija ili izjave kojima dijete govori o ozljeđivanju sebe ili drugih.

Procjena zato ne smije biti usmjerena samo na incident. Potrebno je razgovarati s djetetom, roditeljima i, kada je potrebno, školom te sagledati funkcioniranje djeteta u različitim sredinama.

Što možemo učiniti prije nego što se dogodi ozbiljno nasilje?

Prevencija ne počinje na ulazu u školu niti tek nakon što se pojavi oružje.

Počinje mnogo ranije – prepoznavanjem promjena u ponašanju, dostupnošću stručne pomoći, komunikacijom između roditelja i škole te ozbiljnim shvaćanjem prijetnji, ponavljanog nasilja i naglih promjena u funkcioniranju djeteta.

Kod ozbiljnijih problema intervencija često mora uključivati više sustava: dijete, roditelje, školu, psihologa, dječjeg i adolescentnog psihijatra te, kada je potrebno, druge službe. Stručna literatura upravo zbog složenosti ovih problema naglašava multimodalni i multidisciplinarni pristup.

Istodobno, djeca koja su svjedočila ozbiljnom nasilju također trebaju našu pažnju. Nakon traumatskog događaja mogu se pojaviti strah od povratka u školu, teškoće spavanja, pojačana potreba za blizinom roditelja, razdražljivost, povlačenje ili stalno vraćanje na događaj. Ne treba ih prisiljavati da o događaju govore, ali trebaju znati da su odrasli dostupni, da ih slušaju i da je ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti prioritet.

Razgovarajmo s djecom prije nego što problem postane kriza

Događaji poput onoga u zagrebačkoj školi razumljivo izazivaju strah i snažne emocije. Ali nakon prvog šoka važno je izbjeći stigmatizaciju, pojednostavljivanje i traženje brzih dijagnoza.

Nije svako agresivno dijete dijete s poremećajem ponašanja. Nije svako povučeno dijete opasno. I ne postoji jedan znak na temelju kojeg možemo predvidjeti ozbiljno nasilje.

Ono što možemo učiniti jest ranije primijetiti promjenu, ozbiljno shvatiti znakove upozorenja i omogućiti djetetu stručnu pomoć prije nego što problem eskalira.

Nasilje među djecom nije samo problem djeteta koje je počinilo nasilje niti samo problem njegove obitelji. Ono je pitanje sigurnosti i mentalnog zdravlja cijele zajednice.

Razgovarajte sa svojom djecom. Pitajte ih kako su – i poslušajte odgovor.